четвртак, 11. новембар 2010.

Молба Кинолошком Савезу Србије


Послато 13.11.2010 године


КИНОЛОШКОМ САВЕЗУ СРБИЈЕ

МОЛБА

Обраћамо Вам се испред клуба за Војвођанске расе паса који као што знате постоје од 2008. године, повод је усмени договор са генералним секретаром Кинилошког савеза Србије са господином Махмудом Алдагистанијем у вези расе Војвођански пулин.

Ми смо као клуб пописивали примерке расе Војвођански пулин и издавали примерцима који одговарају стандарду условне родовнике нашег клуба, до сад их има 74 због високих критеријума које смо примењивали. Уматичени примерци су само мали део од укпног броја пулина који се налазе у Војводини, пси који су уматичени спадају искључиво у расу Војвођански пулин а ни један од њих не спада у варијетет те расе који се зове Војвођански пулин са палежом, тај варијетет још нисмо матичили и одредили смо да се не може парити са Војвођанским пулином због разлика између њих које су скоро довољне да варијетет постане једног дана друга раса, углавном за сад се не паре међусобно и сваки има свој стандард, то је коначна одлука клуба за Војвођанске расе паса.

Овим путем Вас молим да као Кинилошки Савез и у склопу Вас комисија за аутохтоне расе паса преузмете даљу бригу о овој раси и њеном варијетету како би се могло плански радити на укрштању чистокрвних примерака ове расе и матичењу нових, као и да урадите све што је потребно да ова раса буде спасена и да се размножи на целој територији државе, да сав труд који смо уложили не буде узалудан и да власници паса који су добили условне родовнике не би били обманути, молимо Вас овим путем да све родовнике које смо ми издали признате без обзира на који ћете начин то да технички да урадите о трошку Савеза.

Са наше стране ми смо спремни да пошаљемо нашег члана клуба господина Јована Плачкића да Вам достави сву документацију, упути Вас у све везано за ову расу како комисију за аутохтоне расе паса, тако и кинолошке судије који ће ову расу судити на изложбама где ће се оцењивати екстеријер и карактер, и на такмичењима у раду; ми смо спремни да све знање о овој раси поделимо са Вама, само под условом да ова раса буде спасена, да не дозволите извоз ове расе у иностранство осим примерцима који имају уредну документацију или родовник тако да се зна да им је овде порекло, још Вас молимо да сарађујете са нама као клубом одгајивача и власником Војвођанских раса паса како би смо заједничким напорима спасили ову расу па макар њој радили само унутар државе.

Ми се више не залажемо по сваку цену да раса буде приказана Међународној Кинолошкој Организацију ФЦИ-у довољно нам је да се квалитетно и организовано ради на тој раси на нивоу државе.

Надамо се да ће овај пут Кинилишког Савеза Србије помоћи јер ако се то деси биће изневерене стотине власника и десетине хиљада љубитеља ове расе који годинама чекају да Кинилошки Савез нешто предузме поводом њих. Уколико се то и деси немојте нас као клуб да кривите за лоше критике које ће те имати од људи који ову расу воле. За то се можете уверити на сајту „Balkan kinology“, на форуму „Крстарице“ http://forum.krstarica.com/showthread.php/44821-Vojvodjanski-pulin, и на свим осталим сајтовима који спомињу ову расу.

Са другарским поздравом и са надом у повољно решење.

субота, 25. септембар 2010.

Obaveštenje

09. oktobra u selu Tomislavci, opština Bačka Topola održaće se tradicionalna izložba Vojvođanskih rasa pasa, gde će se tipični primerci birati za rasu.
U planu je i prikaz rada pulina na stoku i savetovanje o Vojvođanskim rasama.
Pozvani su svi ljubitelji ovih rasa da dođu, a vlasnici da povedu svoje pse koji nemaju rodovnike, imaju mogućnost sada da ih steknu. Cena po rodovniku je 350 dinara.
Planira se i druženje uz ručak, svi zainteresovani da se jave Mirku na tel: 063 549 139.

субота, 27. март 2010.

Standardi Vojvođanskih rasa pasa

Ovo su zvanični standardi Vovođanskih rasa pasa koje je odobrio klub ljubitelja ovih rasa "Panonija".
Po ovim standardima matičimo primerke ovih rasa kojih za sad ima više desetina.

Standard Vojvođanskog pulina

Standard Vovođanskog pulina sa paležom

Standard - taksin 2009

Standard - Vojvođanski bradati ovcar 2009

Standard - Vojvođanski govedar 2009

среда, 4. новембар 2009.

Stari dokumenti

Molba koju sam uputio Kinološkom društvu Novi Sad da nas prime u svoje članstvo koje nije pozitivno rešena.
Prva smotra pulina u čijoj sam organizaciji uzeo učešće

Potpisi članova osnivača prvog kluba za Vojvođanske rase pasa
Prvi pravilnik kluba za Vojvođanske rase pasa.
http://www.sendspace.com/file/crqqe2

Prva članska markica kluba za Vojvođanske rase pasa, koju su članovi kluba imali uz člansku knjižicu kinološkog društva Žabalj.

Prva odluka kluba Vojvođanske rase pasa na prvoj vanrednoj skupštini.
Prvo zvanično obraćanje kluba za Vojvođanske rase pasa Kinološkom Savezu Vojvodine.
Zaključci sednice Kinološkog saveza Jugoslavije na Paliću. Tačka 7. se odnosi klub za Vojvođanske rase pasa.

Zaključci upravnog odbora Kilonološkog Saveza Vojvodine. Tačka 3 se odnosi na Klub Vojvođanskih rase pasa.

Primerak JUR-a koji je izdat za srpsko pastirskog psa u vreme dok pulin ije mogao da da dobije uslovni rodovnik, u to doba je bilo mnogo više primeraka pulina u državi nego srpskog pastirskog psa, a i danas ih ima bar deset puta više.


Dopis dr Slavice Košarčić iz Naučnog insititta za veterinartstvo KSV-u.
Članovi Prve Komisije za Vojvođanske rase pase pri KSV-u.
Konačno smo dobili zeleno svetlo za rad ali nismo znali da će se Komisiji kasnije raditi iza leđa. čak i od strane nekih članova Komisije.
Odluke sa sednice KSSCG. Tačka 4. se odnosi na Klub Vojvođanskih rase pasa.
Obeleženi pasus na dokumentu je vezan za Klub Vojvođanskih rase pasa, nikada nije prosleđen taj standard FCI-u od strane mislim da je tada bio KSSCG a oni su napisali KSJ da li greškom?
Napokon smo dobili odgovor KSSCG šta misli o dokumentima vezanim za Vojvođanskog pulina, a koje je sam ranije priznao.

Analiza razlika između gore navedenih rasa koje sam poslao 2006. KSSCG-u, nisam ubeležio tačan datum, ali znam da su to od mene zahtevali. Ja sam uporedio zvanične standarde sve tri rase i došao sam do mnogo većeg broja razlika od onog koji je tražen da navedem, ali analiza nije usvojena. Ako me nisu smatrali kompetentnim mogao je to neko kompetentniji iz KSSCG da uradi umesto mene, volja očigledno nije postojala da se stvari maknu sa mrtve tačke.
http://www.sendspace.com/file/kdbxue

Moje reagovanje na zamršenu situaciju u vezi Vojvođanskog pulina, a kap koja je prelila čašu je bila gore pomenuta manifestacija. To pismo sa zahtevima sam poslao na sve gore navedene adrese.
http://www.sendspace.com/file/qk95nt

Dnevni red sastanka Nadzornog odbora KSV na čijem je sastanku odlučeno da se pošalje u KSS pismo, čije se tačke vide u sledećem dokumentu.
Molba KSS-u posle sastanka u KSV-u koje smo uputili KSS-u kako bi se rešila situacija u kojoj se se godinama ne odgovara na molbe Komisije pri KSV za Vojvođanske rase pasa da KSV i KSS ništa ne rade pri ovom pitanju, očekujući da prestanem sa uzaludnim radom, otežući godinama neizvesnu situaciju po pitanju pulina a ostalim rasam nisu hteli ni da raspravljaju. U međuvremenu je došlo i do zaobilaženja ovlaštenje Komisije jer joj je KSS radio iza leđa a i neki članovi Komisije u dogovoru sa njima. Povodom toga je bio sastanak u KSV-u, poslali smo pismo sa našim molbama u KSS na koje nam nikada nije odgovoreno.


Pošto KSS nije odgovorio na dopise bio sam prinuđen da pošaljem preko KSV-a ovajd dopis KSS-u. Na ovaj dopis takođe nije odgovoreno iako kancelarija KSV tvrdi da ga je prosledila zvaničnim putem. Za manje od nedelju dana sam bio pozvan na sastanak upravnog odbora KSV-a gde mi je rečeno da ovakav on u dopisu vređa generalnog sekretara KSS-a, te da će otići u KSS ublažena varijanta ovog dopisa, a pre toga se glasalo da li da dopis uopšte od, što je koliko znam nezapamćena praksa. Ja sam smenjen sa mesta predsednika pošto sam video da Komisija za Vojvođanske rase pasa u izmenjenom sastavu je napravljena da bi se moj rad poptuno umrtvio, ja nisam hteo ni da prihvatim mestu člana komisije.
Pošto sam video da KSS i KSV ustvari ne žele da rade na Vojvođanskim rasama a da su nam ispočetka neke inicijative odobravali, da bi bili čisti pred sudom javnosti a posle naš rad potpuno umrtvili i celu stvar doveli u haotično stanje , dopuštajući licima koji nisu ovlaštena da rade šta hoće, grupa entuzijasta i ja smo rešili da napravimo klub za Vojvođanske rase pasa, kako naš rad na ovim rasama ne bi bio potpuno uzaludan. Mi imamo samo jedan život i ne možemo da čekamo kada će KSS ili KSV da promeni mišljenje već radimo koliko možemo nadajući se da će jednog dana da se popravi situacija.
http://www.sendspace.com/file/lhob20

Statut Prvog Kluba za Vojvođanske pasa koje radi kao samostalno udruženje građana.
http://www.sendspace.com/file/p9is47

четвртак, 29. октобар 2009.

Skenirani delovi iz prvog biltena, decembar 1998. godine:

I БИЛТЕН

ВОЈВОЂАНСКИ ПУЛИН
децембар 1998. године

ПУЛИН - НАЦИОНАЛНО БЛАГО


Читаоче овог чланка ако правилно схватиш суштинско значење термина "национално благо", знаћеш да је то скуп материјалних добара једног народа који је најчешће традационалног карактера и нема цену! А оно што нема цену не може ни да се прода по реалној вредности, може само да се чува или упропасти. На жалост, много је више ствари које смо свесно упропастили, или их оставили да гфоиадну, него што смо их сачували. Не зна се шта је од та два правца уништавања националног индентитета горе, да ли механичко уништавање у краћем временском периоду или презрење преко ноћи и ггуштан.е да дуготрајно и неумитно бедно пропада оно што је некада било саставни део нашег жинота, национални и лични понос, а за чије одбацивање никако нисмо имаЈГИ разлога. Такав је случај и са главним јунаком овог чланка. Веровали или не ради се о псу, и то не обичном псу, него о војвођаиском чобанском псу ггулину. Знате онај "цргги чупави четвороножац шпицастих исправље-них ушију", често Гфљав и од чичака који маше својим ви-соко узди-гнутим ре-аом само члановима своје љу-дске и псе-ће породи-це, на оста-ле режи, лаје а хоће и да уједе. Верујем да и ако сте га видели сла-бо вам је остао у се-ћању, јер онако штркљаст и мршав изгледао вам је као обична џукела, која не заслужује да је човек два пута погледа. Већина војвођанских чобанских паса пулина на жалост тако изгледа (част изузецима), али ако сте мислили да је то нормалан изглед ове расе и да су његове карактерне и радне особине на нивоу његовог изгледа, морам вам казати да сте страшно погрешили. То ће ми потврдити и људи који су морали да беже испред шкљоцајућих зуба њихових власника, бежећи главом без обзира од разграђених салаша, стада и чобанских "колиба, код којих су били овим или оним послом дању или ноћу! Па ко је побегао ко није, нека кажу ако смеју шта су тражили тамо. Најбољу потврду вредности ових паса даће вам ипак њихови власници, обични људи са села - паори и чобани, који их још увек користе као псе чуваре свега што му је поверено, пратиоце и чобанске псе за сну стоку, од гусака до коња. Неке од одлика овог пса су: велика истрајност, одређност, издржљивост, брзина, вештина у раду са стоком. Што је најважгшје имају развијене урођене особине које се примећују код још мале штенади као сасвим обична ствар што није никакво чудо кад ове послове раде стотинама година, генерације и генерације паса. По свим временским условима уз оскудну храну и никакву негу, са смештајем где се затекне са стоком у штали, тору под сламом или ведрим небом. Штенили су се сами штенад одгајали сами, лечили се сами али трпели и радили, по онај народној "на псу рана, на псуи зарасла". Што је најважније са великом љубављу за свог власника читајући му жеље из очију. А власници - обични л.уди, сељаци често и без школе а камоли са образовањем из кинологије. ДресираЈГИ су псе како је ко знао, хтео и могао, али времена често није било од великих послова, па ко ће онда да мисли о псима поред толике стоке. Они има једноставно да раде, пач1Ш је једноставан. Узме се здраво штене па се пусти са одраслим псом који све зна да ради, чобан само виче команде и показује руком, а они раде. Тако је то било вековима у овој нашој Војводини, где су јароши Јгрошарани стадима постали део крајолика равнице, у даљини се види бунар са ђермом и валовом, а уз стада чобани са опаклијама. Ова слика свакоко не би била потпуна да се уз чобане не налазе њихови верни пси пулини који читају власиицима жеље из очију.

Јован Плачкић


ПУЛИН - КАКО ТО НАШКИ-ЗВУЧИ


"... За исправљање кривих Дрина јг на жалост касно. За спасавање пулшш на срсћу није захваљујући његовој постојаности. Зато је крајње време da урадимо оно што су и наши суседш Ако сеоимо скрштених руку - нико нам није крив..."

Распад бивше Југосла-ије одразио се на све па и на кинологију, од 11 раса које смо имали спали смо на 3 расе гонича и шарплаттанца о коме се старамо заједно са Македо-нијом. Остале је FC'[ на пречац дала осталим реггубликама бивше Југославије. Иако су биле регистроване као Југосло-венске, а ми живимо у држави Koja сс тако зове и наставл>а континуитет бивше Југосла-вије. ВоЈВодина пак од позна-тих раса има само 1гулина и то непризнатог, зато треба да га спасемо док још није касно, ако низбог чега лругог онда зато цјто не обилујемо расама. Да би се ггулин организовано гајио грсба урадити следеће. Оформити клуб љубитеља ггулина, клуб и Југословенски кинолошки савез прописали би стандард ове расе као и радне исгште. По тим нормама би га оцењивале судије које суде сличне расе. Пас који положи испит урођених особина и буде позитивно оцењен у екстери-Јеру добио би за то потврду, истетовирали би му у уву ознаку да је кандидат за расу и узели би м:у се подапд. Када би се доказао у приплоду добио би и зато потврду истетовирало би му се у уху број и скраћеница расе на пример ЈУ ВП 36166, био би уписан у родовну књигу са свим подацима пса и власника и добио би условни родовник. На тај начин би се парили између себе само одабрани пси и добила би се чиста раса и тим псима би посветили више пажње. Овај посао не би требало да буде тежак јер пулин сигурно преноси своје особине на потомство. Да је слабијих гена сигурно би до сада нестао, мешајући се са псима без познатог порекла који дају различите штенце разлтгчитих особина. Управо је то разлика између расних и нерасних паса. Пулин има порекло као и расе сјпггнс њему, а које су признате тек у овом веку. Зато сматрам да ни за нашег пулина није касно. Овај пас је, колико сам успео да истражим, са једне стране у сродству са лајкама и то пре свега са руско-европском и карелиским гоничем медведа. Тлкви пси - ловци парени су са овчарским псима типа белгиских овчарских паса и сличних али претежно коврџаве длаке која и сад доминира. Резултат тог укрпггања је ггредак пулина пас кога има само у Панонији. Он је дошао иа ове просторе вероватно са старим Словеггима али су га држали и други народи. Пошто је човек прешао са лова на сточарство као сигурнији извор хране, предак пулина је све више постајао пастирски пас, док јс улогу чувара задржао као и ловачки нагон иако је ређе за то кориштен. Крупни пси тила куваса који служе пре свега за одбрану од људи и круггнијих звери нестају са панонских простора осим у Банату, зато што је вукова све мање јер се ови простори претварају у оранице. Разни типови пулина су се гајили по целој Панонији али су се и продавали по доброј цени са селекцијом само на рад. Изглед је био мање битан за толико шаренило типова. Мађари су један део селеклионпсали и дали му име муди. Ова раса вероватно није бројна јср је мало позната ван Мађарске. Хрвати су организованом узгоју другог тила пулина пристугшли 1935. године. Прво представљање расе је било 29/30.10.1949. годнипе у Загребу и добио је име хрватски овчар. Примерци су узимани са територије Славоније и Западног Срема а вероватно и других делова Војводине, осим тога њихови власници и одгајивачи нису били само Хрвати него и Срби. Назив хрватски овчар је прогуран под утицајем послератне политикс, као и под утицајем истраживања која су обавили неки хрватски стручњаци. Наводно најстарији податак је од Ђаковачког бискупа Петра из 1374. године о кусавој варијанти пулина кога он описује и назива "Канис пасторалис кроатисус". Овде морам да напоменем да кусавост није искгвучива код ове расе него су се користили и пси са репом који им се секао - кугаграо да би сви примерци изгледали исти. Касније подаци и описи расе подударају се са првобигним, тако да се сви слажу да се овај пас није вековима мењао што важи и за гтулине. Нико од Срба кинолога није засукао 'рукаве-колико је мени позпато да докаже да је тихпаса било 'у:ранијим ;векотиЖчи код нас, инак пасивног отпора хрватизацији је било. После П Светског рата је била отиорена родовна књига за све псе овог типа да би се скупило што више 1гоимерака. Читао сам осамдесетих година једну књигу о псима где се износи иодатак, да има пуно добрих паса по салашима али људи неће да их пријаве у родовну ki вигу хрватског овчара и није тегпко погодити које народности су ти пасивни салашари, а можда им се ни име није свидело. За исправљање кривих ЈДршга је на жалост касно. За спасавање пулина на срећу није захваљујући његовој постојаностп. Зато је крајње време да урадимо оно што су и наши суседи. Ако седимо скрштених руку - гтико нам није крив.

Јован Плачкић
Сви заинтересовани за клуб љубитеља пулипа, могу да се јаве Плачкић Јовану на телефон: 021/832-169, Ж. Зрењанина 127, Жабаљ.

уторак, 20. октобар 2009.

Zahvalnice i diplome

(kliknite na slike da ih uveličate)

субота, 10. октобар 2009.

Deo intervjua iz časopisa "Zov" broj 640, 30. januar 2009. godine


Intervju je vođen sa dr. Mahmud Al Dagistanijem, generalni sekretar KSS o radu i uspesima KSS

Masovnost, kvalitet i zakonit rad

Kakva je budućnost tzv. vojvodanskih rasa, pulina i taksina?
Te rase nisu priznate, i ne verujem da će biti. Važno je znati da li je ta rasa uopšte naša ili je ponikla iz Mađarske, Hrvatske. Ne možemo prisvajati rasu koja nije naša. Moramo dokazati da je naša rasa, a za to treba mnogo rada i naučnog pristupa. Ne može se od desetak sličnih pasa praviti rasa. Ne priznaje se rasa tako lako. Niz godina je potrebno da se stvori jedna rasa. I kad se uslovno prizna, onda mora da se čeka deset godina da se vidi kako će se pokazati. Mi smo čak pravili i smotre za te pse. U Varvarinu imamo centar gde se drže ti tzv. vojvođanski pulini, a neki ih zovu i nizijski ovčarski psi; kako ko želi, što je takode, neozbiljno. Napravili smo čak i tročlanu komisiju koja će povremeno odlaziti u Varvarin da pregleda te pse i da ih evidentira, pa ćemo videti vremenom šta se može uraditi. Uslovni rodovnik im se ne može izdati. Pokušaćemo prvo da naučno dokažemo da ta rasa nema veze sa mađarskim ovčarskim psom, niti hrvatskim. Tek na osnovu toga možemo zahtevati da to bude naša rasa. Ukoliko se poklapa standard sa njihovim, nemamo tu šta da tražimo.

Marija Radovanović

Komentar:
Sad je valjda svima jasno da je morao da se oformi klub za Vojvođanske rase pasa kako bi ih spasao od nestanka dok još nije kasno a to je moguće samo masovnim članstvom, umatičenjem velikog broja pasa i daljim planskim radom.
Dok se jednog dana ne steknu uslovi da ljudi koji će tada sedeti u upravi Kinoloških Saveza ne zauzmu drugačiji stav vezan za naš rad u vezi Vojvođanskih rasa pasa i pomognu njihovo priznavanje i omoguće njihovu sigurnu budućnost kao što su uradili sa rasama bivše Jugoslavije.
Jovan Plačkić

Članak iz časopisa "Novi Moj Pas" broj 84, februar 2009. godine

Na slici:
Deo članova Upravnog Odbora Prvog Kluba za Vojvođanske rase pasa "Panonija"

Prva smotra i prva Skupština Prvog kluba za vojvođanske rase pasa PANONIJA

Dana 06.09.2008. godine održana je osnivačka skupština Prvog kluba za vojvođanske rase pasa PANONIJA. Sazivu starog kluba pri KSV, koji više nije mogao da izvršava svoje dužnosti, novi osnivači novog kluba su se zahvalili. Otpočeti rad novog kluba nastavio je skupštinu i birao nove članove.
Prisutni su upoznati sa situacijom u vezi vojvođanskih rasa, kao i sa kompletnom dokumentacijom kluba koju je finansirao i uradio Jovan Plačkić koji je jednoglasno izabran za predsednika kluba. Predsednik upravnog odbora је Prodanov Nedeljko, podpredsednik JovanovĐorđe, a sekretar Novoselac Konstantin. Nadzorni odbor: predsednik Svetozar Paroški, član Ćetojević Jovan, član Gac Ferenc. Disciplinska komisija: predsednik Despotov Dragoslav i član Mirko Knezi.
Na redovnoj skupštini razmatrano je i pitanje članarine, štampanja članskih knjižica i uslovnih rodovnika, kao i izrade pečata. Nakon Skupštine је održan sastanak upravnog odbora gde je odlučeno da se organizuje smotra do 25. decembra. Takođe је odlučeno da se intenzivira rad na drugoj rasi vojvođanski taksin. Pozivaju se svi Ijubitelji i odgajivači pulina da se učlane u novoosnovani klub, info'rmacije o članarini mogu se dobiti na broju: 064/256 4834
Jovica Plačkić

U organizacAke rase pasa PANONIJA, u Kovilju je nedaleko od manastira 15.11.2008. održana prva smotra vojvođanskih ovčarskih pasa pulina.
Izvedeno је 16 pasa, od kojih je 1 lodgovaralo standardu (8 ženki i 3 mužjaka - svi iz Kovilja). U Kovilju i Gardinovcima 04.01.2009. је održano terensko matičenje prilikom kojeg је umatičeno 12 pasa(6 mužjaka i 6 ženki). Tom prilikom je umatičeno i 5 štenadi. Svi umatičeni primerci dobili su uslovne rodovnike Prvog kluba za vojvođanske rase pasa, čiji članovi nisu žalili vremena i truda da i po hladnom vremenu rade na terenu, radujući se broju umatičenih pasa, što daje nadu da će ova naša stara rasa konačno doživeti svetlu budućnost.
Na kraju, za uspešnu organizaciju smotre i matičenja naročito se pohvaljuju Jovanov Đorđe i Novoselac Konstantin bez kojih bi ove aktivnosti bile teško izvodljive.
Jovica Plačkić

Članak iz časopisa "Novi Moj Pas" broj 69, novembar 2007. godine




Naš Jovica i sudbina krecavih kera

Povodom sve veće popularizacije pulina i taksina, dveju nepriznatih, domaćih autohtonih rasa pasa, časopis Moj Pas kreće sa serijom tekstova u kojima će predstaviti odgajivače i vlasnike ovih rasa iz cele Srbije. Ovoga puta prvi u nizu i kao nezaobilazna ličnost kada je u pitanju ova tema je čovek koji je prvi, još pre petnaest godina, počeo sa jednim nezahvalnim i mukotrpnim poslom oko standardizacije i popularizacije pulina i taksina. Na našu molbu da u najkraćem opiše svoj dosadašnji rada, rekao nam je sledeće:
U avanturu sa pulinima krenuo sam 1992. godine kada sam nabavio svog prvog pulina po imenu Badža.
Obilazio sam salaše i stada na pašnjacima i upoznao se sa životom salašara, čobana i čobanskih pasa pulina.

1996. godine, objavio sam svoje prve članke u vezi pulina u žabaljskim novinama, a narednih godina i niz drugih u časopisima MOJ PAS i ZOV Najviše vremena proveo sam pored vlasnika pulina u želji da ih uputim u pravilan rad i koliko toliko ozbiljnu selekciju. Za 15 godina rada sa ovom rasom izveo sam na desetine svojih legala sa štanadima koje sam odabirao i delio prijateljima. Svima sam ostavljao obavezu da planski pare i da iz njihovih legala biram najbolje primerke koje sam opet delio pod istim uslovima.
01.12.1998. objavio sam prvu zvaničnu verziju predloga standarda pulina, a 03.12.1998. godine poslao sam svoju prvu molbu u KD Novi Sad, radi osnivanja pasminske sekcije za rase pulin i tekin i kada sam za to bio odbijen.
Ipak 27.09.1999. godine, polazi mi za rukom da to ostvarim na drugom mestu, pa tako pri KD Zabalj osnivam Sekciju Ijubitelja vojvođanskih rasa pasa.
Od 25.09.1999. kada sam u Turiji organizovao prvu smotru pulina i kada je po izboru sudije Parocija pobedio pas iz mog uzgoja, pa do danas organizovao sam ili bio suorganizator oko 12 smotri pulina.
Izveštaji sa fotografijama pasa sa njih objavljivane su u časopisima MOJ PAS i ZOV
Bile su to smotre u Turiji, Kulpinu, Kikindi, Kuli, 3 u Sakulama, 2 u Novom Sadu i 2 u Zablju. Pored toga još 3 demonstracije rada\jš obuke pulina na izložbama u Zablju i Irigu.
Iste godine napisao sam pravilnik o radu za Klub Ijubitelja vojvođanskih rasa. U aprilu 2000 godine napisao sam prve izmene i dopune Predloga standarda.
Istegodine na vanrednoj Skupštini kluba u Žablju jednoglasno је doneta odluka o osnivanju Komisije za popularizaciju, selekciju i unapređenje rase vojvođanski pulin.

Nakon toga organizovao sam revijalnu smotru pulina u Poljoprivrednom muzeju Kulpin povodom izložbe 600 godina ovčarstva u Vojvodini. Takođe iste godine organizovao sam i prvu u nizu od tri smotre sa regitracijom puluna na čobanijadi u selu Sekule u Banatu.
Dosta aktivnost sproveo sam i 2001. godine. Tada sam poslao prvy u nizu molbi JKS-u, za izdavanje potvrde o priznavanju standarda za pulina i molbu za izdavanje uslovnih rodovnika
Na CACIB izložbi u Novom Sadu 2000 nadležnima sam prezentovao fotografije pulina i tada je od mene zatraženo da navedem najmanje 10 razlika između sličnih rasa. Na ovo sam argumentovano sa analizama morfo-loških razlika kao i podacima izzvaničnih standarda odgovorio.
U proleće 2001 godine na Paliću je održana sednica predsedništva JKSa sa koje sam dobio dokument sa zaključkom da KSV ukoliko smatra da rasu pulin treba registrovati, napiše elaborat i dostavi dokumentaciju u JKS.
Kompletnu dokumentaciju sam završio koja je preko KSVa poslata u Savez. Ubrzo nakon toga poslao sam i dopis KSVu da dostavi spisak dokume-nata potrebnih za standardizaciju rase i kako bih je poslao JKSu. Kasnije je na jednoj od sednica JKSa. donetdokument sa odobrenjem da se oformi komisija za vojvođanske rase pasa. Nakon toga iniciraosam pravljenjespiska jedinki које će se pregledati, tetovirati, da bi se posle prve generacije prešlo na rad Matične knjige.

I 2002. godina je bila živa, pa sam pored nekoliko smotri, matičenja pulina i odgoja sopstvenih pasa radio na dobijanju potrebnih dokumenata, pisanju članaka i izveštaja sa smotri.
Vredan dokument u istoriji popularizacije i standardizacije pulina stigao mi је i sa Veterinarskog instituta u Novom Sadu od dr Slavice Košarčić načelnika odeljenja za genetiku sa predlogom za rad na mapi gena kod pulina. Na žalost ni kod jednog saveza nisam uspeo da izdejstvujem adekvatan odgovor na ovakvu ponudu. Sve jepstalo samo na papiru.
Krajem 2002. godine konačno je oformljena komisija za vojvođanske rase pri KSVu i ujedno odobren predlog njenih ovlašćenja.
Oktobra 2003. godine napisao sam pravilnik za takmičenje pulina u brzom vraćanju ovaca i podneo ga Savezu.
Proleće 2003. molba KSCGu za otvaranje matične knjige i molba KSVu za odobrenje sredstava za kupovinu štenadi radi podele zainteresovanim kinolozima. KSV je tada dao negativan odgovor.
U leto, 2003. god. usledila je i nova molba KSCGu da odgovori u vezi
procedure oka matičenja i uslovnih rodovnika.
Konačno krajem iste godine stigao je dopis republičkiml pokrajinskim kinološkim organizacijama, da su na Sednici upravnog odbora KSCOfc od 15.12.2003. doneti zaključci pod tačkom 4, i da je usvojen predlog komisije KS^ za vojvođanske ovčarske pse:
1. Izmene i dopune predloga standarda vojvođanskog psa pulina
2. komentar standarda (napisani 2003. god.) sa molbom za otvaranje Matične knjige.
Bilo je tu još mnogih drugih molbi i manje ili vie važnih dokumnta koje sam sa saradnicima iz komisije predlagao i podnosio savezima. Mogu reći da sam najviše od svega uživao u odgoju i obuci ove predivne rase, a manje u papirima i kinološkoj proceduri.
Posle svega suočen sam sa činjenicom da nadležni sav moj dosadašnji rad negiraju i to pod optužbom da sam sve hteo sam. U stvari ja i jesam većinu radio sam. Svi pokušaji da omasovim ovaj posao nailazili su na osporavanja ili totalnu nezainteres-ovanost. Neki tvrde da se u opšte i ne sećaju da pomenuta dokumenta postoje. Sve se u stvari i svodilo na traženje procedure i cirkulaciju dokumenata na pomenutim relacijama. Cista birokratska procedura koja je odvlačila mnogo pažnje od suštine, a suština je odgoj i selekcija koju sam opet sam sprovodio.
Ipak drago mi je da je neko drugi uspeo da urazumi nadležne koliko je cela stvar sa pulinom ozbiljna. lako sam pomalo povređen zbog svih dosadašnjih šikaniranja i gaženja pro-cedure i dokumenata, koje sam dobio na jedvite jade, ponosan sam na svoj dosadašnji uzgoj i rad. Petnaestogodišnji trud ostavio je trag i kontinuitet.

Ocenske liste više godina pre formiranja kluba

Moja druga i velika preokupacija je još jedna stara vojvođanska rasa. Na njoj sam uporedo radio sa pulinom. To je tekin ili kako ga u narodu najviše zovu taksin. Po negde je i taksika ili pacovan. Bude i selo do sela, a da ga drugačije zovu. To je kratkodlaki pas malog formata sa čuvarskim i lovnim nagonima. Boja dlake najčešće je žuta, crna, braon, crna sa paležom. Taksin je masqymja, ali nešto mlađa rasa od pulina. U Vojvodini ga ima skoro svaka druga seoska avjija. Đobar je čuvar i uništitelj štetočina. U Vojvođanskom muzeju u Novom Sadu postoj pisani dokument iz 17 veka jednog engleskog putopisca gde se pored ostalog o životu ondašnjih žitelja još ne isušene ravnice pominju mali kratkonogi psi uz dokumentovanu gravuru iz tog perioda. Na njoj se jasno vidi forma tog psa pored čoveka koji stoji ispred kuće sojenice.
Sa tekinom je slična stvar kao i sa pulinom pa i sa ovim tipom psa nailazim na ne razumevanje. Da kojim slučajem neka druga zemlja ima ovakvog ili neki drugi tip psa sa istorijskim dokumentom i ogromnom populacijom jedinki na terenu, jasno je da bi stvar bila drugačija. Za neke je sramota i da pričaju o tekinu jer je to za njih samo običan mešanac ili mešanac jazavičara, zaboravljajući kako je nastala većina drugih odavno priznatih rasa. Razlika između taksina i jazavičara je ništa manja od razlike malinoa i nemačkog ovčara, pudle i bišona ili šarplaninca i kavkazca, da ne nabrajam mnoge druge možda i bolje primere. Cela stvar se svodi samo na jedno. Imate li sluha i hrabrosti za to ili ne? Kod nas ne postoji svest o nacionalnim dobrima. Kako bi onda postojala i o nečemu što je samo jedna rasa pasa. Ako Engleze kao kinološku silu nije bilo sramota da registruju džeJj rasela, zašto bi to onda bilo nas. Takvo je stanje stvari u nama i urnašoj kinološkoj populaciji gde svest o tome ne postoji. Jednostavno rečeno, upareni mužjak i ženka džek rasela daju ponovo džek rasela, a ne nešto drugo. Sva dalja pitanja i komentari su suvišni.
Taksin ili tekin je sigurno daleko temperamentniji i otporniji od pomenute engleske rase koju sam ovaj put uzeo za primer. Ako se i u ovoj rasi jednog dana pojavi neko ko je prodorniji od mene i napravi pomak biću opet srećan, jer je to naše nacionalno blago, isto kao i šarplaninac, Pančićeva omorika ili šljivovivca. Ipak može biti kasno pa će mam ponovo tražiti 10 razlika sa sličnim rasama.
Nadam se da ću imati prilike da prezentujem materijal koji imam u vezi taksina. Do tada pozivam sve koji imaju puline kao i taksine kraljeve svih avlija, da mi se jave ili pošalju njihove fotografije. Vaš Jovica Plačkić